O Misalu kneza Novaka

1. Kulturni i povijesni značaj liturgijske knjige misala i njihov sadržaj

Molitva kršćanstva svoj najveći izričaj ima u slavlju sakramenata, posebno sakramenta euharistije ili svete mise. To je spomen-čin Isusa Krista, njegove Posljednje večere s učenicima, njegove muke i smrti na križu i njegova Uskrsnuća. Kršćanstvo u svetoj misi nalazi fons et culmen – izvor i uvir svega svoga postojanja. Zato su za slavlje svete mise bile priređivane posebno vrijedne knjige koje su sadržajno bogate, a predstavljale su plod duhovnog, kulturnog i intelektualnog genija njihovih priređivača.

Misali koje danas poznajemo nastajali su kroz dugo razdoblje povijesti kršćanstva, a pratili su teološke i ekleziološke tijekove svoga vremena. U rimskoj (rimokatoličkoj) Crkvi pojavljuju se u 11. stoljeću kao plenarne liturgijske knjige, a u svojem sadržaju objedinjuju više liturgijskih knjiga svoga vremena. Prethodnici misala bili su sakramentari, koji su u sadržaju imali molitve koje je molio prvosvećenik, biskup ili svećenik u slavlju sakramenta euharistije, ili u drugim kršćanskim obredima poput krštenja, te raznih blagoslova. Sakramentari u povijesti Crkve predstavljaju prve pokušaje objedinjavanja rimske Crkve na europskom kontinentu, ili prve pokušaje kršćanske globalizacije. Objedinjuju od 7. stoljeća rimski teološki i literarni genij u euhološkim, molitvenim tekstovima, s franačkim i germanskim dodatcima gesti i molitava. U sadržaje misala ulaze i druge knjige pisane za liturgiju, lekcionari i evangelijari koji su sadržavali biblijska čitanja koja su sastavni dio obreda slavlja svete mise. Potom razni graduali, koji su sadržavali pjevane dijelove svete mise. Zajedno s ovim liturgijskim knjigama, misali uključuju i rituale, obredne tekstove kojima su se svećenici koristili u posebnim prigodama. Konačno, misali sadrže i upute, rubrike, koje su bile pomoć svećeniku slavitelju za tijek obreda svete mise, a preuzeti su iz različitih Ordines.

Ovakve plenarne liturgijske knjige, koje su sadržavale bogatstvo tekstova za slavlje svete mise u sadržajima su imale euhologije ili molitve za svetu misu za svaki dan, ili za slavlje blagdana pojedinog sveca, te mnoge zavjetne molitve za svete mise. Molitveni tekstovi ili euhologiji pripadaju najvećem bogatstvu kršćanskoga teološkog i literarnog stvaralaštva jer odražavaju tzv. rimski genij jednostavna, ali teološki sadržajna izričaja. Molitveni tekstovi u temelju su kršćanske liturgijske književnosti. Među tim tekstovima posebno je vrijedna euharistijska molitva ili rimski kanon, molitva koju je molio svećenik u najsvečanijem i najsvetijem dijelu svete mise. Tekst rimskoga kanona, uz manje preinake, održao se od vremena pape Grgura Velikog do danas. Rimski kanon započinjao je riječima Te igitur urešenima svečanim incijalima, a stranica koja je prethodila sadržavala je sliku Raspeća Isusa Krista.

Uz molitvene tekstove, odraz kršćanske liturgijske književnosti koji se prenio do današnjih dana jesu predslovlja, svečani liturgijski tekst koji je prethodio rimskom kanonu. Tekst predslovlja započinjao je riječima Vere dignus, a početna slova V i D nerijetko su bila posebno iluminirana. Uz predslovlja tu su i vrlo vrijedni tekstovi antifona, graduala, tropa, sekvencija i himana koji su plod literarnoga genija ranog i srednjovjekovnog kršćanstva. Tako liturgijski tekstovi poput Kyrie eleison, Gloria in excelsis Deo, Sanctus i Agnus Dei pripadaju tijeku obreda svete mise, a antifone, graduali i sekvencije bili su promjenjivi dijelovi obreda sukladno liturgijskom stupnju slavlja ili blagdana. Neponovljivo lijepe sekvencije poput Lauda Sion Salvatorem sv. Tome Akvinskoga, Veni sanctae Spiritus Inocenta III, uskrsna sekvencija Victimae paschali laudes Notkera Balbulusa ili pak ona za pokojne Dies irae Tome Čelanskoga, nalaze svoje mjesto u misalima.

Uz molitvene tekstove srž misala tvorili su tekstovi Svetoga pisma. Preuzeti iz različitih lekcionara i evangelijara, tekstovi Svetoga pisma bili su raspoređeni za čitanje po danima unutar liturgijske godine, unutar tjedna ili unutar slavlja pojedinih svetaca. Tekstovi Svetoga pisma u misalima ne pojavljuju se in continuo, nego kao odlomci sadržajnih cjelina. Misali srednjega vijeka, pa i onih nakon tridentske liturgijske obnove, sadržavali su jedno čitanje iz Staroga ili Novoga zavjeta, Psalme i Evanđelja. Uz tekstove liturgijskih svetopisamskih čitanja, misali sadrže i parafraze biblijskih čitanja sadržane u antifonama i gradualima. Opseg svih čitanja Svetoga pisma ne može obuhvatiti čitavu poznatu Bibliju, ali predstavlja njezin veći dio, koji je tijekom prilagodbe rimskoga obreda bio izdvojen posebno za slavlje svete mise.

Misali rimskoga obreda bili su raspoređeni u nekoliko liturgijskih cjelina. Budući da ne postoje dva identična rukopisna ili tiskana misala prije Tridentskoga sabora, ono što ih čini jedinstvenima jest njihov sadržaj. Različitost se ne odnosi na njihov sadržaj nego na mjesto pojedinih liturgijskih cjelina unutar kodeksa ili tiskane knjige. Redoviti sadržaj svih misala rimskoga obreda uključivao je spomenute elemente objedinjene u temporal, ili slavlje svetih misa kroz liturgijsku godinu počevši od došašća pa zaključno s XXIV. nedjeljom poslije Pedesetnice. U sklopu temporala nalaze se i svetkovine vezane uz otajstva života Isusa Krista, poput Blagovijesti, Preobraženja, Tijelova, Presvetoga Trojstva i drugo. Središte temporala ili liturgijske godine općenito je slavlje Svetog trodnevlja, koje započinje Velikim četvrtkom, a završava Uskrsom. Pored temporala misali sadrže i slavlja blagdana svetaca. Taj dio misala naziva se sanktoral, a vezan je s kalendarom. U slavljima svetaca ili sanktoralu nalaze se najveće razlike među misalima, jer pored onih svetaca koje časti rimska Crkva nalazi se mnogo svetaca koje časte pojedini crkveni redovi poput pavlina, franjevaca, benediktinaca i drugih, te sveci koji se časte u pojedinim crkvenim pokrajinama ili dijecezama. Uz sanktoral, koji je sadržavao molitve za misu i liturgijska čitanja s pjevanim dijelovima, misali sadrže i komunal. U sadržajukomunala nalaze se tekstovi za opća ili zajednička slavlja pojedinih svetaca, kao na primjer apostolâ, mučenika, naučitelja i ispovjednika, djevica i drugih.

Iza komunala slijedile su mise za pokojne, koje su odražavale kršćansko poštovanje prema pokojnicima. Tijekom 9. i 10. stoljeća stvaraju se molitve za svetu misu za pokojne koje ulaze u sakramentare, odnosno kasnije u misale, te ostaju do danas.

Poseban dio misala bile su i zavjetne svete mise za pojedine potrebe Crkve i društva. Tako od vremena sakramentara pa do misala nalazimo mise za mir, u vrijeme bolesti, za papu i biskupe, i druge. Ti liturgijski tekstovi često odražavaju stanje u Crkvi i društvu u vremenima kada te mise nastaju.

Kako bi se znalo koji dan dolazi koja svetkovina ili blagdan određenog sveca, misali su imali kalendare. Kalendari u srednjovjekovnim misalima posebno su zanimljivi. Oni su plod komputističkoga genija koji je već u kasnoj antici znao odrediti datum Uskrsa, te prema njemu sastavljati kalendar koji će vrijediti za gotovo čitavo stoljeće. Tako se pored datuma u određenom mjesecu nalaze i slova kojima su označavani dani upisivani u pashalne tablice. Prema pashalnim tablicama moglo se odrediti kada je koji misal napisan te u kojem je vremenskom razdoblju upotrebljavan. Nerijetko su se kalendari poklapali sa sanktoralima, tj. sadržavali su imena onih svetaca koji su bili sadržani u misalima. No događalo se i da su u kalendarski katalog unošeni novi sveci za koje nije bilo molitava za blagdansku misu u sanktoralu, te su za njihove blagdane služile molitve iz komunala.

Misal koji smo opisali odnosi se na razvijeni stadij evolucije ove liturgijske knjige rimske Crkve. Misal nastaje u 11. stoljeću, kao rijedak primjerak u Rimu, a služio je za potrebe bogoslužja u papinskoj bazilici u Lateranu. Vrhunac razvoja misali doživljavaju u 13. stoljeću kada se razvija bogoslužje papinskoga dvora, te nastaje misal po običajima rimske kurije (lat. Missale secundum consuetudinem Curiae Romanae), koji prihvaća tada novoosnovani franjevački red i širi ga Europom. Taj tip misala, koji potječe iz Rima, prvi je tiskani misal na latinskom jeziku, 1474. godine u Milanu, a postaje i predložak za misal koji će – s manjim reformama – prihvatiti papa Pio V. nakon Tridentskog sabora (tiskan 1570. godine). Taj misal, odnosno obred koji je sadržan u tome misalu trajao je sve do liturgijske reforme II. vatikanskog sabora u 20. stoljeću.

Uz misale rimske Crkve, od srednjega vijeka pa do 20. stoljeća postojali su misali pojedinih crkvenih središta s vlastitim obredima svete mise. Tako je obred koji se obavljao u Milanu, ambrozijanski obred, imao svoj misal „Missale ambrosianum“, nekadašnji akvilejski patrijarhat imao je svoj „Missale iuxta ritum almae aquileiensis Ecclesiae“, u Parizu je u uporabi bio „Missale parisiense“, a u Ostrogonu „Missale strigoniense“, i drugi. Međutim, najrašireniji ostao je Missale Romanum, kao sljednik srednjovjekovnoga „Missale secundum consuetudinem Romanae Curiae“.

Srednjovjekovna je kultura izrasla na kršćanskim korijenima te je u kodeksima rukopisnih i tiskanih misala gledala svetu knjigu. Iz nje je čitao samo svećenik i đakon, a pisana je latinskim jezikom, redovito svečano iluminirana, uvezana u kožni uvez s drvenim ili kovanim okvirom. Ljepota i urešenost određenog misala odavala je važnost koju je ta knjiga imala u povijesti, a također je svjedočila o imućnosti onoga koji je knjigu dao napisati, prepisati, iluminirati. U crkvenim središtima, u katedralama, misali su odavali vrijednost crkvenog, biskupijskog sjedišta, a u manjim mjestima svjedočili su o imućnosti određene župne crkve, pojedinog svećenika ili velikaša koji je za spasenje svoje duše dao napisati ili prepisati određeni misal. Tekstovi misala čuvaju vrijednu kršćansku liturgijsku književnost pisanu latinskim jezikom, ali onim svečanim i teološkim latinitetom koji je ostao zaštićen od evolucije jezika tijekom stoljeća, a to im daje još i dodatnu vrijednost.

A kako je to liturgijska knjiga koja je pisana, prepisana i priređena za bogoslužnu funkciju, za slavlje najsvetijega kršćanskog otajstva, svete mise, doista se može reći da crkve i katedrale ne bi postojale bez misala, a misali bez crkava i katedrala ne bi imali svoju vrijednost i funkciju.

2. Hrvatskoglagoljski misali „po zakonu rimskoga dvora“

Hrvatskoglagoljska liturgijska književnost izrasta na tradiciji rimskoga obreda, na prijevodima sakramentara i misala s latinskog na crkvenoslavenski jezik. Prateći tijek razvoja liturgijske književnosti pisane glagoljskim pismom i crkvenoslavenskim jezikom, nailazimo na sadržajne i kodikološke sličnosti glagoljskih i latinskih liturgijskih knjiga. Čak se i u prijevodima nastoji sačuvati rimski genij sadržajne jednostavnosti i teološke izričajnosti u molitvenim tekstovima.

Hrvatskoglagoljsku liturgijsku književnost pratimo od 12. stoljeća, od kada su nam sačuvani samo fragmentarno sačuvani rimski liturgijski kodeksi pisani glagoljskim pismom. Prava „renesansa“ prevođenja, prepisivanja i priređivanja liturgijskih knjiga, kako misala tako i brevijara na glagoljskom pismu započinje početkom 14. stoljeća, premda se ova datacija odnosi na cjelovito sačuvane liturgijske kodekse. Deseci cjelovito sačuvanih glagoljskih liturgijskih knjiga, misala i brevijara, odražavaju tipologiju „po zakonu rimskoga dvora“, ili latinski „secundum consuetudinem Romanae Curiae“.

Već površni uvid u dvadesetak sačuvanih cjelovitih glagoljskih misala daje nam zaključiti da ne postoje dva istovjetna primjerka, ali su po liturgijskom sadržaju identični. Njihove iluminacije nastoje pratiti ljepotu i sakralnost misala pisanih latinskim jezikom, razmještaj teksta unutar stranice, kao i označavanje crvenom bojom (lat. ruber) onih dijelova koji su bili upute za svećenika, kao i točnost izvođenja inicijala, pokazuje da su glagoljaški prevoditelji i priređivači dobro poznavali težak liturgijski latinski jezik, ali i da su bili vješti pisari.

Budući da svi hrvatskoglagoljski misali pripadaju tipu misala „po zakonu rimskoga dvora“, kako se i navodi u incipitima, oni odražavaju i određene posebnosti u odnosu na latinske. Jedan je od takvih i Misal kneza Novaka, napisan 1368. godine.

3. Misal kneza Novaka – pregled po sadržaju i posebnostima

Misal kneza Novaka napisan je 1368. godine, a danas se čuva u Austrijskoj nacionalnoj knjižnici u Beču pod signaturom Cod. Slav. 8. Njegov latinski predložak neki je od misala iz Zadra ili sa zadarskog područja. Po njegovu naslovu u hrvatskoj paleoslavistici otkriva se i njegov pisar, Novak Disislavić, krbavski knez iz Ostrovice u Lici. Sam pisar navodi u kolofonu: „Let Gospodnjih 1368. Ja knez Novak, sin kneza Petra, vitez silnoga i velikoga gospodina Loiša kralja ugrskoga, njega polače vitez, napisah te knjige za svoju dušu. I onoj crkvi da se dadu v koj legu vekivečnim ležanjem…“ Međutim, taj je misal 1405. godine prodan u Nuglu u Istri, na uporabu u crkvi sv. Petra i sv. Jelene, a kasnije je dospio u Roč i Izolu. Poput drugih rukopisnih misala 14. i 15. stoljeća Misal se ističe ljepotom i značenjem koje ima u hrvatskoj liturgijskoj književnosti, a smatra se najstarijim cjelovitim sačuvanim hrvatskoglagoljskim misalom. Hrvatska je paleoslavistkinja Agnezija Pantelić utvrdila da je upravo Misal kneza Novaka poslužio kao predložak za priređivanje prve hrvatske tiskane knjige, Misala po zakonu rimskoga dvora 1483. godine.

Njegov sadržaj odgovara rimskim misalima secundum consuetudinem Romanae Curiae. Sadrži sve liturgijske elemente kao i naprijed opisani latinski misali, ali mu nedostaje kalendar. U sadržaju ima i neke posebnosti za koje znanost tvrdi da su ostatak ćirilometodske povezanosti istočne i zapadne liturgijske tradicije, a što se posebno očituje u obrednim, ritualnim tekstovima te u nekim prijevodima pjevanih dijelova u obredu svete mise.

Veliku vrijednost za hrvatsku liturgijsku književnost Misal kneza Novaka ima u prijevodima sekvencija, pjevanih dijelova svete mise koji su dolazili nakon usklika Aleluja prije čitanja evanđelja. Misal kneza Novaka ima rimski uzus u broju sekvencija, njih četiri: dvije uskrsne, Žrtvi paskovnie i Vskrese Hrstь s horugvoju; na Pedesetnicu, Pridi Duše Sveti; te za pokojne, V danь gnêva. Ova posljednja prijevod je latinske sekvencije Dies irae, koja u rimski obred ulazi najprije u glagoljskim misalima 14. stoljeća, a tek kasnije u latinskim rimskim misalima.

Pored sadržaja koji je identičan latinskim rimskim misalima, vrijednost je njegova sadržaja i u brojnosti zavjetnih i mrtvačkih svetih misa, odnosno misnih obrazaca. Za povjesničare liturgije, ali i za povjesničare srednjega vijeka te za povjesničare književnosti te mise sa svojim molitvenim tekstovima imaju posebnu vrijednost jer mogu upućivati i na latinski predložak, ali i na stanje vremena i društva kada je misal napisan i upotrebljavan. Tako Misal kneza Novaka ima čak 70 zavjetnih misa i 20 mrtvačkih, a u dodatku molitve sv. Grguru i misu u čast sv. Jelene.

Za cjelokupnu hrvatskoglagoljsku liturgijsku književnost, Misal kneza Novaka predstavlja vrijedan biser i spomenik koji može biti al pari najvrjednijim latinskim misalima koji se nalaze u temeljima kršćanske kulture Europe. I to iz više razloga. Ponajprije, poznat mu je pisar, kao i crkva za koju je napisan, te crkve u kojima je nakon prodaje bio u uporabi. Time je misal ispunio svoju sakralnu funkciju, kako za spas duše kneza Novaka Disislavića, tako i za sve one koji su sudjelovali u svetim misama pjevanim ili recitiranim iz toga misala. Nakon gotovo dva stoljeća sačuvanih fragmenata koji u tekstološkim analizama odražavaju prijevode latinskih rimskih molitava, ovaj cjelovito sačuvani misal svjedoči o nerazdvojivoj povezanosti hrvatskoga glagoljaštva s rimskom liturgijskom tradicijom, kao i o smjerovima utjecaja različitih molitvenih i drugih liturgijskih tekstova na hrvatsko glagoljaštvo. Time mali geografski prostor na kojemu je glagoljaštvo cvalo i opstalo do 20. stoljeća stavlja u europski kulturni i duhovni milieu. Njegov sadržaj odražava učenost glagoljaškog prevoditelja i pisara, vrsnog znalca latinskoga teološkog i liturgijskog izričaja, te načine kako da genij romana sobrietas u kratkim molitvama prilagodi razumijevanju hrvatskoga glagoljaškog klera i puka. Uz prijevode molitvenih tekstova ovaj misal svjedoči i o povezanosti glagoljaša s latinskim kulturnim krugom Italije koja se nalazi u neposrednom susjedstvu, a odakle i dolazi sekvencija Dies irae, te se u Misalu kneza Novaka pojavljuje u prijevodu na crkvenoslavenski jezik i prije nego na latinskom u latinskim misalima. U prijevodima pak svetopisamskih tekstova Misal kneza Novaka stoji na razmeđu stvaranja novih i redakcije starijih prijevoda Svetoga pisma na crkvenoslavenski jezik, temeljeći izvornik na starijem predlošku Septuaginte, odnosno mlađem predlošku Vulgate.

Misal kneza Novaka predstavlja tako početak bogatog stvaralaštva hrvatskih glagoljaša, stoji na početku „renesanse“ hrvatske glagoljske liturgijske književnosti koja u tom vremenu dobiva svoj uzmah, a kraj doživljava u izdanju Vajsova misala 1927. godine.